Andrea Pirlo u svojoj biografiji otkrio je brojne detalje iz svoje dugogodišnje karijere, a u nastavku vam donosimo odlomak u kojem otkriva kako su ga nijanse dijelile Real Madrida.
U ljeto 2006. godine osvojili smo Svjetsko prvenstvo i u poslije tog takmičenja bio sam "pijan od života". Vozio sam se biciklom po svojem mjestu Forte del Marmi i kada sam prišao rivi, zaustavilo me je nekoliko ljudi i bacilo na leđa.
Jer u njihovim glavama, ja više nisam bio reprezentativac Italije, igrač Milana, već igrač - Reala. Njih nije zanimalo što je Milan jedino što je u mojoj glavi, mojoj duši, to što imam još za odraditi petogodišnji ugovor.
Dosta njih, navijača crveno-crnih, nasjelo je na novinske natpise da ću put Španije. A u to vrijeme, umjesto da se slavi, bilo je i drugih problema. Jer za Milan je postojala opcija da sklizne u Serie B, niko uoči početka sezone nije znao što se događa i kako će cijela ova priča završiti. Nikada nisam vjerovao u scenarij ispadanja, a da sam otišao u tom trenutku, ne vjerujem da bi me proglasili izdajnikom.
Jednog dana zazvonio mi je mobitel, a s druge strane bio je Fabio Capello. A u pozadini je bio i Franco Baldini, njegov savjetnik. Htjeli su razgovarati sa mnom, o prelasku iz Milana, ali mene je najviše zanimalo što o svemu tome misli Milan.
Ubrzo nakon tog razgovora vratio sam se u trening-centar, jer je valjalo izboriti Ligu prvaka, a u posljednjem krugu kvalifikacija čekala nas je beogradska Crvena Zvezda. Tada mi je moj agent Tullio Tinti rekao: "Dopusti mi da ti riješim transfer u Real. Idi u svoju kuću, drži mobitel u ruci i ubrzo ću te nazvati."
Tako je bilo, otišao sam kući i čekao. I ubrzo je zazvonio.
"Pozdrav Andrea, na telefonu je Fabio Capello"
"Pozdrav treneru, kako ste?, uzvratio sam mu.
"Ja sam sjajno, ali mislim da si ti još i bolje od mene. Dođi i pridruži nam se. Upravo smo doveli Emersona iz Juventusa, a ti bi bio igrač koji bi igrao iza njega u vezi",
Nije trebao puno vremena da me nagovori.
"OK, pristajem", dobacio sam mu.
Potom sam nazvao svog agenta i tada sam mu priznao:
"Tullio, presretan sam, idemo dalje"
Slikao sam se s bijelim dresom i moje misli bile su koncentrirane samo uz Santiago Bernabeu.
"Idemo na ručak ovih dana negdje?, upitao me agent.
"Gdje, poznaš neki dobar madridski restoran?"
"Ma ne, ovdje ćemo, u Milanu"
"Zašto?"
"Zakompliciralo se, nismo dobili Gallianijevo dopuštenje"
Sastali smo se s njim u klupskoj prostoriji, ručali, a onda je Tullio prvi progovorio.
"Andrea će potpisati za Real"
Tada sam se ja ubacio:
"Da, tako će biti".
A onda je došao red na Gallianija.
"Andrea, prijatelju, ti ne ideš nikamo", rekao je i izvukao gomilu papira:
"Ne ideš, jer ćeš potpisati novi ugovor. Evo, ostavljam ti praznu rubriku za plaću, pa je slobodno dopuni."
Tullio mi je istrgnuo papire. Sljedećih nekoliko dana samo sam trenirao. Ali i nastavio razmišljati o Realu, Španiji, španskom jeziku.
I onda, nekoliko dana kasnije, nazvao me je agent.
"Potpiši za Milan. I to odmah. Ne žele te pustiti".
"Ne?"
"Da"
"OK"
Najviše sam poludio kada sam vidio što je glasnogovornik kluba pustio medijima.
"Nisam razmišljao o Realu. Perfektno sam sretan u Milanu".
Glupost, sranje. U mom srcu sam potpisao za Real. Jer to je ipak veći klub od Milana. Na kraju, možda i nije loše ispalo. Jer već te sezone osvojio sam Ligu prvaka. I to sa Milanom.
No comments:
Post a Comment